Postoje tri osnovne kategorije radnog vremena:
U slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), a ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje. Za prekovremeni rad radnik ima pravo na povećanu plaću.
Odmori i dopusti
Zakon o radu određuje tijekom radnoga vremena minimalnu stanku od 30 minuta za radni odnos s najmanje 6 sati rada na dan, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.
Iznimno gore navedenom, poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavljaju u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati neprekidno.
Zakon nadalje određuje tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata i godišnji odmor u minimalnu trajanju od najmanje 4 tjedna.
Zakon također propisuje i pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe, a osobito u svezi sa sklapanjem braka, porodom supruge, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji. Na zahtjev radnika, poslodavac može odobriti neplaćeni dopust, i za to vrijeme sva prava i obveze iz radnoga odnosa ili u svezi s radnim odnosom miruju.
